Svako ko živi u dijaspori zna koliko je velika potreba za kulturnim sadržajima iz naših krajeva. Zahvaljujući našoj sagovornici i njenim saradnicima, u Holandiji se svake godine održava festival filmova Istočne Evrope, tokom kojeg možemo uživati i u najnovijim ostvarenjima sa Balkana.

Ime Rade Šešić dobro je poznato onima čije su oči uprte u filmsko platno i uzbudljiv filmski festivalski život. Mi koji sa njom delimo isto parče holandskog neba, poznajemo je kao umetničku direktorku festivala Eastern Neighbours, svojevrsnog kulturnog prozora kroz koji svake godine pratimo filmsku scenu u zemljama koje volimo i nosimo u sebi.

U nastavku možete pročitati o pomalo filmskom putu ove svestrane dame, kao dokazu da se najdalje stiže i najpotpunije živi kroz ono što se iskreno voli.

Nekoliko godina po dolasku u Holandiju režirali ste film „Soba bez pogleda” (Room without a View). Da li je taj dokumentarac, između ostalog, bio Vaš način da se nosite sa stvarnošću, a film najuniverzalniji jezik kojim ste u tom trenutku mogli da komunicirate sa okolinom?

– Bile su to godine nekog života u vakumu. U vrijeme mog dolaska u Holandiju rat u Sarajevu je i dalje trajao, a ja sam cijelim svojim bićem pripadala tim prostorima, posebno Sarajevu, gdje sam živjela punih 17 godina i Bjelovaru, gdje sam rođena i gdje nam je živjela mama. U to vreme smo sestra i ja sa prijateljima redovno pratili CNN i BBC, plakali, brinuli, slali pakete i nadali se povratku. I nekako tada Holandiju nisam ni osjećala niti se trudila da išta razumijem, a onda sam, samo u jednoj noći, napisala scenarij za film i pretočila esenciju svojih osjećanja. Nisam znala šta ću sa tim, ali je u meni proradio instinkt filmskog autora i željela sam ipak da nekoga nađem ko bi mogao producirati film.

Budući da tada nisam imala ni kompjuter niti neka poznanstva, sve kontakte pronalazila sam u biblioteci u Utrechtu, preko adresara u filmskim knjigama i časopisima koje sam tamo pronašla, a pisma sam pisala rukom. Pronašla sam “malog” producenta u Utrechtu koji se bavio nekonvencionalnim filmovima.

Bilo mi je drago da su holandski producenti dozvolili da u ekipu uzmem direktora fotografije kojeg sam godinama znala, Sahina Šišića, a u filmu u jednoj sceni se pojavljuju likom moja sestra Nena i zet Nenad te prijatelji Indira, Jan Dirk i tada mala djevojcica Sandra Turčinović. Film smo snimili na 16-milimetarskoj traci za samo 4 dana. Bilo mi je važno da su svi glasovi autentični, da su sve izrečene rečenice stvarne, a svi predmeti koji se vide pripadali su sobi u kojoj sam tada živjela.

Nisam radila film sa namjerom stvaranja karijere, ali je tako ispalo: film je bio izabran za najveći festival dokumentarnog filma u svijetuIDFA u Amsterdamu, u selekciji Highlights of the Lowlands. Bila mi je velika čast što sam uvrštena među najbolje holandske filmove te sezone.

Međutim, film je nastavio svoj život i nakon toga pa je prikazivan na nekih 35 festivala od Amerike do Indije, Rusije i skoro cijele Evrope. IDFA je digitalizirala film i prije dvije godine ponovo je bio prikazan na festivalu u okviru jednog retrospektivnog programa, a EYE – holandski filmski muzej ga je zatražio za svoju filmoteku.

Prva filmska nagrada koju sam dobila u Holandiji bila je Mama Cash 1998. godine u Amsterdamu baš za taj film. Nakon toga napravila sam još tri filma u holandskoj produkciji, dokumentarce i jedan plesni film.

Gde god da krene, čovek u sebi nosi istoriju, kulturu i nasleđe predaka kao i sopstvenu prošlost. Kako danas gledate na taj period života i njegove izazove? Da li je bilo teško uklopiti to nasleđe u novi sistem vrednosti i koliko Vas je život u inostranstvu promenio: privatno i profesionalno?

– Mislim da sam došla u Holandiju u godinama kada je čovjek već dosta oformljen da bi značajnije mijenjao sistem vrijednosti. Osim toga, ja sam svoj život u Jugoslaviji voljela, i naše ljude, gradove, kulturu, filmove, pjesme, pozorište, hranu, mirise naših šuma, livada. Sve me je to formiralo i sve mi to i danas nedostaje. No, vidim i prepoznajem u sebi da sam prihvatila neke elemente radne discipline koja se poštuje u Holandiji, tako da se nerviram kada ljudi nešto obećaju pa to zaborave; kada kasne ili se uopšte ne pojave na dogovoreni sastanak. Najviše me je u Holandiji impresioniralo to što je puno manje takozvane vriendjes politiek, odnosno guranja rođaka i prijatelja na mjesta koja ne zaslužuju.

Sviđa mi se što su Holanđani iskreni i uglavnom sa njima znate na čemu ste: i pozitivno i negativno o vama, ili bilo kome, će dosta otvoreno pokazati. Dopada mi se što vas kolege sa kojima radite ne moraju nužno voljeti da bi vas kao profesionalca uvažavali.

Vaša biografija je ispisana stvaralačkim i pedagoškim radom koje povezuje ljubav prema filmu. Osim što filmove stvarate, Vi o njima i predajete studentima na Univerzitetu u Amsterdamu, gde ste zaduženi za indijski film. Otkuda ljubav prema kinematografiji sa tih dalekih prostora?

– Davne 1989/1990. godine sa malom filmskom ekipom iz Sarajeva, a kao asistent režije Vesni Ljubić, otišla sam u u Puttaparthy da snimimo dokumentarac o Satya Sai Babi. Sticajem okolnosti, umjesto mjesec dana, ostali smo puna četiri mjeseca. Snimili smo četiri dokumentarca, radili sa indijskim filmskim ekipama, (na prvom filmu nam je snimatelj bio Sahin Šišić), stekli ogromno iskustvo.

U to vrijeme održavao se veliki međunarodni festival IFFI u Madrasu (današnji Chennai) na jugu Indije. Tu sam otkrila jednu novu filmsku estetiku i drugačiji narativni izraz; zaljubila sam se u poetičnost indijske kinemaografije i počela je temeljito proučavati. Indija je zapravo najproduktivnija kinematografska industrija na svijetu sa preko hiljadu igranih filmova svake godine. Filmovi su masovno gledani i u gradu i na selu, a razlog što je svakom Indijcu, pa i onom najsiromašnijem odlazak u kino i uranjanje u filmsku priču toliko važan treba tražiti u bogatom kulturnom nasleđu.

Nakon što sam u Indiji živjela u dva navrata i predavala po jedan semestar na Srishti, umjetničkoj akademiji u Bangaloreu, počela sam razumjevati osnove indijske kulture i umjetnosti, filma, ali i indijskog teatra. Proučavala sam stare zapise Vede. Zanimljivo je bilo otkrivati kako to da su sekvence pjesme i plesa prisutne i toliko obožavane baš u ovoj kulturi, a ne recimo u arapskom ili nekom drugom filmskom svijetu. U Natya Satstra, vedi o umjetnosti, može se pratiti nastanak plesa i pjesme, kao i značenja gestikulacije. Zanimljiv je njihov Parsi teatar koji su stvorili Zoroastrianci, doseljenici iz Irana u periodu oko 8. i 10. stoljeca, koji su kasnije stvorili teatar sa scenama pjesme i plesa. Posebno je interesantan i meni očaravajući ples koji se izvodio u hramovima Bharata Natyam. Tu vidimo kako se čitava priča pripovijeda sa mudrama, pokretima ruku, šake, prstiju, koje ne samo da plešu već “pripovijedaju”. To je kasnije prenijeto i na film.

Puno je razloga koje običnog Indijca vode ka elementima od kojih se sastoji ta njihova specifična filmska formula, koja obilježava populističku produkciju, kolokvijalno nazvanu – masala – prema smjesi začina koja takođe daje uspješnu formulu u indijskoj kuhinji. Indija mi jednostavno prija. Postala mi je druga domovina kojoj sam se vraćala najmanje pedeset puta i u kojoj imam bliske prijatelje. Naučila sam kuhati indijska jela i živjeti u megapolisima poput Bombaya.

Kako sam o indijskom filmu dosta pisala, sa Fakulteta za teoriju filma i TV-a Univerziteta u Amsterdamu ponudili su mi da predajem Indijski film kao izborni predmet. Nekako u isto vrijeme sam upoznala tadašnjeg direktora Roterdamskog festivala, vrsnog britanskog producenta Simona Fielda, koji me pozvao da budem programski savjetnik za južnoazijski film na IFFR, što sam sa velikim zadovojstvom radila punih 20 godina.

Dovela sam u Holandiju puno dobrih indijskih ostvarenja, velike glumce i reditelje koji su tamo istinske zvezde i bili su oduševljeni što ih u Roterdamu na ulici niko ne zaustavlja. Mega zvijezda, glumac i režeser Kamal Haasan nije u Indiji koračao slobodno ulicom najmanje 40 godina jer je već kao dijete počeo glumiti, a ovdje je bio posve običan građanin i, kako je sam rekao – preporođen.

Nekada se šalim i kažem da sam možda u prethodnom životu bila stanovnik indijskog tla. Zanimljivo je da je moje ime vrlo često u Indiji, tako da su me prihvatili posve kao svoju. Radha je zapravo izabranica boga Krishne. Tako je divno slušati od Indijaca na desetine inspirativnih priča o njihovoj velikoj Radha-Krishna ljubavi.

S obzirom na to da kao član Holandskog udruženja filmskih kritičara pišete recenzije filmova za Filmkrant i Dox i da ste saradnik nekoliko prestižnih filmskih festivala (IFFR u Roterdamu, IDFA u Amsterdamu, ENFF, IFFK u Indiji, SFF u Sarajevu, Trstu, DOKUart u Bjelovaru…), pretpostavljam da godišnje pogledate na stotine filmskih ostvarenja. Možete li nam reći šta je za Vas dobar film i kakve filmove privatno volite da gledate?

Meni je zaista passion i profession jedno te isto, tako da i kada se privatno odmaram, opet odem u kino i gledam neki dobar film. Posebno volim dokumentarce. Pravi, uzbudljivi, kreativni dokumentarci, u kojima nije intrigantno samo ono “što” nam autor priča već i “kako”- filmski jezik kojim se autor izražava. Dokumentarni film je prije svega kreativna opservacija, sublimacija i interpretacija života oko nas iz osobene, autorske vizije. Nije puko bilježenje događaja ili opservacija koja ostaje na površini. U tome i jeste razlika između kreativnog dokumentarnog filma i reportaže.

Dokumentarista mora biti ne samo posmatrač i registrator događaja, nego i pjesnik, misilac, umjetnik koji kroz svoje kreativno biće interpretira to što je vidio, doživio, istražio, zabilježio. Zato su dokumentaristi poput Rusa Viktora Kosakovskog, holandske autorice peruanskog porijekla Heddy Honigman ili srbijanskih autorica Marte Popivode ili Mile Turajlić, izuzetni. Marta Popivoda, koja je nedavno osvojila nagradu Srce Sarajeva, bila je gošća ENNF-a prije par godina, a ove godine nam ponovo dolazi sa filmom Pejzaži otpora.

Našim ljudima u Holandiji poznati ste najpre kao umetnički direktor i zaštitno lice filmskog festivala Eastern Neighbours (ENFF) koji svake godine u Filmhuisu u Hagu okuplja zaljubljenike u sedmu umetnost. Kvalitetni filmovi, sjajni i pristupačni gosti kao i topla atmosfera u kojoj se nakon projekcija otvoreno diskutuje, zaštitni su znak festivala. Kako ste došli na ideju da pokrenete ovaj značajni umetnički događaj i na koje segmente u vezi sa tim ste ponosni?

– Kada sam došla u Holandiju, bila sam šokirana koliko rijetko na repertoar kina ili na televiziju dođu filmovi iz Istočne Evrope. Poznavajući bogate kinematografije Poljske, Mađarske, Česke, Rusije, i naravno naše Jugoslavije, nisam mogla vjerovati da većina čak i filmskih profesionalaca ne zna za filmove velikih autora iz tog dijela Evrope.

Makavejev je bio jedini autor za kojeg su čuli, a samo su rijetki i gledali njegove filmove; za ostale su samo poneki znali. U isto vrijeme, naša ex-YU teritorija je svake godine uspjela iznjedriti izuzetna djela koja su bila uspješna i na Berlinskom festivalu, u Kanu i Torontu. Kada je 2007. godine prijatelj Aleksandar Velinovski, vrlo sposoban mladi čovjek iz Makedonije, koji je živio u Utrechtu i diplomirao u Holandiji, organizirao veliku likovnu izložbu autora sa ex-YU prostora, zamolio me je da napravim mali filmski program. Naredne 2008. godine krenuli smo u Utrechtu sa festivalom Denis Mujović, Aleksandar i ja, pa nam se ubrzo pridružio i Mak Kapetanović.

Osim festivala, organizovali smo tada i velike umjetničke radionice za glumce i reditelje sa prostora ex-YU i iz Holandije. Mentori su nam bili Mirjana Karanović, Sinolicka Trpkova i velika holandska glumica Willeke van Ammelrooy, protagonistica filma Antonia, koji je 1995. dobio Oskara. Već 13 godina dovodimo u Holandiju najzanimljivije filmove iz Istočne Evrope, organizujemo debate, tematska predavanja, gostovanja reditelja, glumaca, producenata. Putujemo sa specijalnim projekcijama po cijeloj zemlji, a od prije 8 godina redovito smo u Filmhuis Den Haag, kinu koje je 2015. proglašeno za najbolje art kino Evrope. Aleksandar, Denis i Mak su odselili iz Holandije, u tim je došao Igor Lešić, a sada i Koštana Banović kao managing direktorica.

Publici u Hagu predstavili smo velike autore i glumačka imena poput Snežane Bogdanović, Mirjane Karanović, koja je više puta bila naš gost, Lazara Ristovskog, Izudina Bajrovića. Sa jednom od najvećih scenaristica Evrope Katom Weber je Nenad Fišer imao izuzetnu debatu, a Damir Imamović je imao masterclass o formi sevdaha. Bilo je još bar tri stotine gostiju koje nisam navela iz cijele Istočne Evrope, od Gruzije preko Turske do Albanije i Slovenije.

Naš festival organizuje mala grupa entuzijasta i ljubitelja filma, uz svesrdnu podršku stažista i volontera koji nam se svake godine priključuju, a udruženi doveli smo u Holandiju najmanje 700-800 filmova iz Istočne Evrope. Ovo je festival koji se radi srcem i u koji su uključeni ne samo stalni saradnici već i članovi njihovih porodica, svako na svoj način doprinoseći da taj mali, a opet lijep festivalski događaj bude praznik za mnoge, kako nam često naša publika kaže.

Ponosni smo kada čujemo da neki mladi ljudi, čiji su roditelji sa ex-YU prostora, pišu diplomske radove na raznim fakultetima u Holandiji, a na temu koja se na neki način dotiče našeg festivala – sa kulturološkog, povijesnog, ili marketinškog aspekta.

Već dugo živite u Holandiji i sigurno ste za to vreme upoznali mentalitet i kulturu ovog naroda. Šta je to što volite u Holandiji i kod Holanđana?

– Po vrijednostima “indeksa sreće stanovništva” Holandija se nalazi među prvima na listi sretnih država svijeta. Što ih to čini sretnima iako je klima prilično loša tokom cijele godine, more nije plavo i privlačno kao Jadransko, pa me nekako uvijek zanimalo kako to Holanđani žive da se osjećaju sretnima. Po mom mišljenju, iako puno i predano rade, opušteni su i dopuštaju ljudima oko sebe dosta slobode i individualnog prostora. To mi se počelo sviđati. Počevši od malih stvari da niko ne stvara loše mišljenje o nekome ko na posao ide neispeglan ili u iznošenim hlačama ili pak ukoliko gostima kažete da vam se spava i da, iako su oni kod vas, idete u drugu sobu spavati, a oni neka samo zalupe vrata kada odlaze. Nema tri vrste jela ni pet vrsta kolača za rođandane, ali se svi vesele i pišu pjesmice jedni drugima, ne zamarajući se puno skupim poklonima. U svemu su dosta pragmaticni i jednostavni – možda je upravo u tome tajna njihove sreće.