Predstojeća izložba slika Nene Šešić-Fišer u Amsterdamu odličan je povod da se upoznamo sa bogatim umetničkim radom ove svestrane dame, koja je zaintrigirala holandsku televiziju da o njoj napravi nekoliko kratkih filmova i emisija.
U teatru Podium Mozaïek u Amsterdamu za 10. mart u 18 časova zakazano je multimedijalno otvaranje izložbe slika umetnice Nene Šešić–Fišer pod nazivom Čežnja za Itakom. Osim u slikama, posetioci će te večeri moći da uživaju i u plesnom performansu i filmovima, koje ova multidisciplinarna umetnica pravi u saradnji sa svojim životnim saputnikom i saradnikom Nenadom Fišerom.
Zanimljiv je naziv Vaše nove izložbe. Odisejeva Itaka je od davnina velika inspiracija brojnim umetnicima, između ostalih i velikom Crnjanskom. Šta ona za Vas predstavlja i za čim to žudi Vaše umetničko biće?
– Mene je “tragom Itake” povela pjesma velikog Konstantina Kavafija za kojega je Odisejeva Itaka značila cjeloživotno putovanje prema kući, jednako ispunjeno i čežnjom za mjestom svog porijekla i fasciniranošću neizmjernom ljepotom i raznolikošću svijeta. U njoj Kavafi kaže “Neka ti je Itaka uvijek na umu / Sudbina je tvoja da tamo pristigneš / Ali nipošto ne žuri na tom putovanju.”
Vjerujem da svaki umjetnik osjeća ovaj zov Itake, da je umjetnost sama po sebi odgovor na taj poziv, svjedočanstvo putovanja prema nekom konačnom i vrlo osobnom odredištu. Budući da sam skoro pola života daleko od mjesta svog porijekla i mladosti, osjećam kako ta čežnja sve jače odzvanja u meni. „Što sam dalje od svoga rodnog Vitebska, to sam mu u duši bliže“ – kazao je Marc Shagall, a ja imam isto takvo osjećanje.
S druge strane, u meni postoji i svijest o drevnoj izreci koja kaže da smisao puta nije u njegovom cilju, krajnjem odredištu, već u samom putovanju. Kavafijevo upozorenje “Nipošto ne žuri na tom putovanju” kao da sugerira da cjelokupan život treba shvatiti kroz metaforu putovanja i da svakom trenutku provedenom na njemu treba posvetiti punu pažnju, upiti ga u svoje sjećanje.
U svojim slikama i video radovima na ovoj izložbi prepoznajem tu Itaku u raskoši drevnog hrasta, prijestolja slavenskog mitološkog božanstva Peruna, rasplesanim sirenama koje izranjaju iz okeanskih valova Mediterana, prizoru usamljenih i smjelih ptica koje lete nad golemim morem, otiscima stopa neznanog lutalice ostavljenih u netaknutoj Prirodi, magičnim ritualima koji otvaraju vrata prema prostorima onkraj stvarnosti svakodnevice.
Iako izraženi različitim tehnikama, svi moji radovi, kako slike tako i filmovi, predstavljaju niti jedne te iste tapiserije koja me čini onim što jesam. Drago mi je što vas mogu pozvati da istražite barem neke od njezinih šara.
Odakle sve crpite inspiraciju za svoja umetnička dela, pre svega slike koje ćete ovdašnjoj publici predstaviti u Amsterdamu? Koji motivi dominiraju na Vašim platnima i šta Vas to u njima intrigira?
– U svome radu sam prošla kroz više faza, i to nije neobično. Književnost, naročito antička i srednjovjekovna, je bila moja velika inspiracija neposredno nakon završetka Likovne akademije u Sarajevu. Zbog te ljubavi studirala sam dvije godine opću i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U svojim ranim radovima, pored istraživanja novih tehnika, nerijetko sam slikala zamišljene prizore i likove iz Mahabharate, Odiseje, a kasnije i Danteove Božanske komedije.
Podjednako me opčinjavala i psihologija, pa je tako nastao ciklus “Slobodan dan u kabinetu dr Freuda”. U tom periodu sam razvila i svoju tehniku slikanja sa granulatima, pigmentom i tušem. Mnogo godina kasnije u Parizu sam od Virgilija Nevjestića, velikog slikara i profesora slikarkih tehnika na pariškom Institutu za restauraciju umjetničkih dijela, saznala da je vrlo slična tehnika bila jedno kratko vrijeme korištena i u predrenesansnom slikarstvu.
Naslikala sam mnogo slika i imala brojne izložbe sve do početka rata kada su moje slike ostale “zarobljene” i uništene u požaru u mojem ateljeu na Baščaršiji u Sarajevu. Tada sam se, prvi put, suočila sa saznanjem da mi život neće biti onakav kakav sam ja željela da bude, nego “da me nosi vjetar sudbine, koji ima neku mračnu snagu” – kako kaže Crnjanski.
U zemlji u kojoj sam se našla, Nizozemskoj, nisam imala niti jedan svoj raniji rad, čak ni njegovu fotografiju. To je bilo teško osjećanje jer sam ostala bez prošlosti. Počela sam praviti “remake” nekih svojih ranijih radova i tako je nastao ciklus slika “Speculum Memoriae Orbis Terrarum”, koje imaju kompoziciju starih zemljopisnih karata. Moj doživljaj ratne drame se sabrao i u radovima iz ciklusa “Pictures on the Wall” (Slike na zidu), u kojima sam po sjećanju slikala lica svojih prijatelja iz Sarajeva, zarobljenih u užasu sveopšteg razaranja.
Vremenom sam se vratila na motive slavenske mitologije, koja je jednako bogata poput grčke i posjeduje vrlo sličnu hijerarhijsku piramidu božanstava, ali se o njoj mnogo manje zna jer nema sačuvanih spomenika poput pisane riječi ili kamenih hramova. Slavenska svetilišta su bila drvena i vrijeme nije imalo milosti prema njima. Bila sam presretna kada sam u galeriji u Moskvi vidjela drveni kip Svantevida, prabožanstva slavenske mitologije, koji je jedna od rijetkih sačuvanih skulptura iz toga perioda.
Četiri slike na ovoj izložbi nose naziv „Perunov hrast“ i predstavljaju isti prizor u četiri godišnja doba. Perun je vrhovno božanstvo u slavenskoj mitologiji, koji je živio u krošnji ogromnog hrasta i, poput mnogih njegovih pandana u mitologijama drugih kultura, bio je Bog Gromovnik – moćni zaštitnik živog svijeta i netaknute Prirode.
Slike na ovoj izložbi su potpuno drugačije od mojih ranijih radova i po motivima i po tehnici. One u izvjesnom smislu odražavaju i promjene nastale u mome razumijevanju odnosa čovjeka i prirode, i predstavljaju reakciju na duh prezira sa kojim već decenijama posmatramo nadolazeće posljedice dugotrajne devastacije našeg svijeta čiji smo glavni i jedini uzročnici mi sami. U tom smislu moja je pažnja usmjerena na prirodu, ne u smislu likovnog interesa za pejsažne motive već simboličkih i asocijativnih elemenata kojima pokušavam artikulirati svoj odnos prema njoj. Stoga, na ovoj izložbi nema slika koje predstavljaju ljudske likove – tu su samo priroda, ptice i ponegdje mitološka bića koja samo liče na ljude.
Odrasla sam i provela djetinjstvo pored šume koja je pripadala mojim roditeljima. Danas više ta šuma ne postoji, posječena je prije mnogo godina, a sam pogled na mjesto gdje je nekada bila, ispuni me dubokom tugom. Priroda je bila moj najveći učitelj i najodaniji prijatelj. Svi smo mi djeca Prirode, a naš arogantan odnos prema njenoj velikodušnosti danas se očituje u osiromašenim staništima, klimatskim kolapsima i izumiranju bespomoćnih oblika života. Ne mogu biti ravnodušna prema činjenici da je u posljednjih pola stoljeća nestalo 70% živih vrsta na našoj planeti. Nažalost, vrijeme da prepoznamo svoje egzistencijalne i duhovne prioritete brzo ističe. Stoga, glasam za drvo i glasam za Prirodu!
Često koristite instalacije kao formu umjetničkog izraza. Koje mogućnosti vam ona pruža u odnosu na vaše slikarstvo?
– U svojim instalacijama, pa i kratkim filmovima, našla sam mogućnost da mnogo “tačnije” nego što bih to mogla slikarskim jezikom, iskažem svoj doživljaj onoga što se dešava u svijetu u kojem živimo i za šta osjećam potrebu da reagiram.
Jedna od prvih instalacija koju sam uradila po dolasku u Nizozemsku sastojala se od televizijskog monitora ugrađenog u sjedište luksuzne fotelje kakve sam svakodnevno gledala na televizijskim vijestima, koje su pratile beskrajne i neproduktivne sastanke svjetskih diplomata posvećene razrješavanju tzv. “balkanske krize”. Na monitoru su prikazivani snimci zločina i razaranja koja su se tada događala širom moje nekadašnje domovine. Instalacija je bila nazvana “Ženevska fotelja za nasmijana lica” i bila je izlagana u Nizozemskoj i Francuskoj. Ideja o ritualnim sastancima, pregovorima, “rezolucijama” i “sporazumima” pripadnika međunarodnih političkih elita, koji sa samouvjerenim osmjesima, stražnjicama pokrivaju prizore brutalne stvarnosti, bila je jako dobro shvaćena od strane publike ali i umjetničke kritike.
U sličnom, gorkom i sarkastičnom duhu, bila je izvedena i instalacija “Happy Day”, gdje su na dva velika panela postavljena u javnom prostoru, prezentirani kolaži prizora dvaju različitih stvarnosti: sa jedne strane svijeta izobilja, luksuza i frivolnosti ere konzumerizma, a sa druge svijeta brutalne klanice u kojoj ginu nebrojeni anonimni ljudi u pandemoniju razaranja, bespomoćnosti i poniženja.
Prošlo je dosta vremena dok se moj doživljaj rata, koji je na svima ostavio tako duboke tragove, nije transformirao u jedan drugi motiv: motiv vode. Bila sam fascinirana čitajući o istraživanjima vode, teorijama o njenoj sposobnosti da pohranjuje informacije, da “pamti”, o strukturalnim razlikama vode. Sva ta naučna saznanja proizvodila su u meni neku vrstu poetičke rezonancije koja me i danas inspirira. Neki naučnici smatraju da naše tijelo, čije tri četvrtine čini voda, pamti vodu koja ima strukturu sličnu vodi iz krajeva gdje smo rođeni.
Ideja da vezanost za zavičaj može biti mnogo dublje prirode nego što to sugerira neko psihološko objašnjenje, za mene ima pokretački značaj, baš kao što mi je izrazito inspirativna ideja da voda “pamti” prošlost, grandiozne uspone i tragične padove čovječanstva. Kada bi se molekule vode sjećale, upijajući informacije kao sveprisutni svjedoci ljudske povijesti – kakvu bi priču mogle ispričati?!
Taj osjećaj ovisnosti i iskonske vezanosti za vodu u “Čarobnici iz Firence”, Salman Rushdie iskazuje riječima:„Bez vode smo ništa… Čak će se i car, kad mu je oduzeta voda, brzo pretvoriti u prah. Voda je pravi vladar, a mi smo svi njezine sluge.” Time sam se bavila ne samo u instalacijama kao što su “Liquid Motion” i “Memory of Water”, već i u eksperimentalnom filmu “Poseidon”, kao i većem broju slika, od kojih će neke biti izložene i u Amsterdamu. Plesni performans koji će biti izveden odvija se u “morskom ambijentu”.
Na otvaranju izložbe Čežnja za Itakom posetiocima ćete se predstaviti i kroz svoje druge dve velike ljubavi: ples i film. Možete li nam nešto reći i o tom delu izložbe? Koja vam je od umetnosti kojima se predajete najbliža, u kojoj vaša priroda u najvećoj mjeri dolazi do izražaja?
– To je jedno od onih pitanja u kojima se traži nemoguć izbor. Mada sam po vokaciji slikar, čini mi se kao da su kroz moj život slikanje, muzika, ples i film oduvijek bili uzajamno isprepleteni i da je svaka od tih umjetničkih formi ostavila traga u drugima. Možda je riječ o tome da se sve one služe vrlo sličnim jezikom, i o svome sadržaju govore u terminima kompozicije, ritma, sklada, proporcije, kontrasta, ravnoteže, boje… Za Mondriaana je Boogie-Woogie predstavljao muzički iskaz estetike kojoj je težio u svome slikarstvu. Kandinsky je tvrdio da za njega kombinacija oblika i boja izaziva vibracije slične akordima sviranim na klaviru. To je vrlo blisko onome što osjećam u odnosu na ples. Može zvučati patetično, ali ponekad mi se čini da su ples i pokret neki oblik slikarstva u prostoru, da sam ja plešući kist koji slika krećući se po tlu kao po platnu. Ples je magija koja me oslobađa. Slikarski posao je statičan, a život je prije svega pokret, i zato mi je ples tako važan.
U mom rodnom gradu Bjelovaru imali smo već u osnovnoj školi mnogo sekcija za slobodne aktivnosti. Mogli smo se baviti gimnastikom, rukometom (po kojem je Bjelovar bio evropski poznat grad) fotografijom, filmom, folklorom; postojala je i dramska sekcija. I danas pamtim kada sam u gimnazijskim danima u gradskom kazalištu glumila u Sofoklovoj Antigoni zajedno sa Bogdanom Diklićem (rođenim Bjelovarčaninom). U takvom okruženju probudila se i moja ljubav prema filmu, plesu i muzici, a slikarstvo je postalo moje životno opredjeljenje. Ljubav prema filmu u meni i mojoj mlađoj sestri Radi pobudio je izuzetni pedagog i nastavnik Mladen Peić. Zahvaljujući njemu počele smo se baviti filmom i svi su ti filmovi koje smo snimile bili nagrađivani na tadašnjim amaterskim festivalima kratkog i eksperimentalnog filma.
Rada je postala sineasta u najširem smislu te riječi i u Nizozemskoj je prije svega znaju kao umjetnicku direktoricu medjunarodnog filmskog festivala Eastern Neighbours, a ja sam svoje filmske interese usmjerila u pravcu kratkog eksperimentalnog i animiranog filma kao i video-instalacija.
Nekoliko godina pred rat bila sam jedan od osnivača studija za crtani film pri “Bosna filmu” u Sarajevu, a u saradnji sa čuvenom zagrebačkom školom crtanog filma. Radila sam par mjeseci i sa makedonskim rediteljem Darkom Markovićem na njegovom animiranim filmu „Festival“ u „Vardar filmu“ u Skopju. Rat je prekinuo moj rad na ambicioznom slikano-animiranom filmu „Ritam prolaznosti“, koji je govorio o mijeni umjetničkih stilova kroz historiju čovječanstva, a oko pet hiljada naslikanih folija je odletjelo u snijeg kroz detonacijom razbijen prozor. Po dolasku u Nizozemsku upoznala sam nizozemsko-francusku rediteljicu Monique Renault sa kojom sam radila na njena dva crtano-animirana filma, a u Krakovu sam na Umjetničkoj akademiji, kod čuvenog poljskog reditelja Jerzy Kucie uradila kratki lutkarsko-animirani film -„Newsmen“.
Kasnije sam u svom kućnom studiju, zajedno sa svojim životnim partnerom i umjetničkim saradnikom Nenadom Fišerom, napravila nekoliko animiranih filmova sa papirnatim objektima, formom kojom se ranije nisam bavila. Ponosni smo da je naš animirani film „Mondriaan’s shout for joy“ danas dio kolekcije muzeja Mondriaanhuis u Amersfortu gdje se Mondriaan i rodio. Kratki animirani film „What a City dreams about“ je na međunarodnom festivalu „Sarajevska zima“ dobio nagradu žirija za kreativnost, a film „Memories“ Van Dokkumovu nagradu u galeriji „Kunstliefde“ u Utrechtu, koja ima status Kraljevske galerije. Moram naglasiti da smo sve te filmove sami animirali nas dvoje ručno u kućnim uslovima i gotovo bez budžeta, a animirani film podrazumijeva barem 12 crteža ili 12 promjena scene za svaku sekundu.
Po dolasku u Utrecht jednom sam na televiziji vidjela prekrasnu dvoranu sa ogledalima i flamenco plesačima i sa oduševljenjem otkrila da se ona nalazi upravo u mome gradu.Tako sam postala članom “Centro Flamenco Puro”, najpoznatije evropske flamenco škole izvan Španije, gdje sam provela dvadeset godina. Škola je okupljala polaznike od kojih su mnogi putovali iz Belgije ili Njemačke kako bi pohađali seminare koje su vodili renomirani nizozemski i španski plesači. Danas plešem flamenco u grupi španjolske flamenko plesačice Mari Adame Sanchez.
Nizozemska je zemlja u kojoj postoji obilje škola, kurseva, seminara, workshopa za nevjerovatno širok raspon aktivnosti, a ples ima vrlo značajno mjesto među njima. Za zaljubljenike plesa poput mene, to je veliki izazov: završila sam trogodišnju školu romskog plesa “Romano Kheljipo” u Zeistu, što mi je ostalo u posebnom sjećanju jer sam završni ispit polagala pred profesorima roterdamske plesne akademije. Sa mnom je, u mojoj diplomskoj koreografiji, plesao moj dragi prijatelj, danas čuveni glumac, ali i nevjerovatno talentirani akrobata, plesač i pjevač Joost Spijkers (u Evropi poznat kao član trupe “Ashton Brothers” i autor muzicke predstave “Hotel Spijkers”). Upoznali smo se na neobičan način, kada me je pozvao da pjevam sa njim u filmu “De Kroon”, reditelja Peter de Baan-a, gdje smo u jednoj sceni glumili Rome iz Kirgistana, pjevali i plesali ministru vanjskih poslova, kojeg je igrao poznati nizozemski glumac Eric van der Donk. Film je dobio Grand prix “Zlatno tele” na Holandskom filmskom festivalu u Utrechtu 2005.
Zadovoljstvo mi je da svoje oduševljenje plesom prenesem i na druge ljude: godinama sam vodila plesni aerobik u Sarajevu, u Skenderiji i CEDUS-u. Po dolasku u Nizozemsku sam u okviru japanskog projekta “Peace boat” vodila workshope za studente tog univerziteta smještenog na brodu koji plovi oko svijeta, podučavajuci ih flamencu – posebno sevillani. Ples me vezuje za još jedan “brodski ambijent”. Naime, održavala sam kurseve flamenka na međunarodnom festivalu animiranog filma “KROK” koji se tradicionalno dešavao na brodu. Jedne bi godine plovio Dnjeprom u Ukrajini, a druge Volgom u Rusiji. Danas mi je strašno i pomisliti koliko se svijet promijenio od tog, ne baš tako davnog vremena.
U Indiji sam imala nezaboravno iskustvo u “Plesnom selu” nedaleko od Bangalorea, u plesnoj školi “Nrityagram” koju je osnovala i vodila velika indijska plesačica Protima Gauri Bedi, supruga glumca Kabir Bedija koji je mojoj generaciji bio dobro poznat po veoma popularnoj TV seriji “Sandokan”.
Na otvorenju izložbe u Amsterdamu bit će izvedena predstava pod nazivom “Sirenina sjenka”, priča o mitu, moru, maloj sireni i sjećanju vode. Performans se sastoji od devet muzičkih i plesnih dijelova tokom kojih se na plesače u pokretu projicira film kao uvod u film “Sjećanje vode – Posejdon”. Ovaj performans je već bio uspješno izveden na Internacionalnom umjetničkom festivalu “Sarajevska zima”, kao i u galeriji u Nieuwegeinu. U njemu plešem sa Yazilom, renomiranom nizozemskom plesačicom orijentalnih plesova i već dugi niz godina mojom plesnom docenticom.
U jednom od intervjua za holandsku televiziju, evocirajući uspomene na detinjstvo, prisetili ste se malih porodičnih rituala kada ste sa roditeljima i sestrama plesali i pevali. Koliki je njihov udeo u Vašem umetničkom putu? Plešete li da ne zaboravite prošlost ili da biste potpunije živeli sadašnjost?
– I jedno i drugo. Moj je otac svirao harmoniku, lijepo pjevao i plesao, a uz to pamtim i da je slikao uljem na kartonu i rezbario u drvetu.
Kada sam bila osnovac, nisam znala naslikati čovjeka na skijama. Onda je on uzeo kist i u samo par poteza naslikao skijaša u punoj brzini, sa šalom kojeg nosi vjetar. Za mene je to bilo čudesno. Svi mi pokušavamo da prepoznamo neke naše sklonosti ili talente u genetskom nasljeđu, pa i ja volim vjerovati da u meni postoji nešto od tog očevog, ali i majčinog dara. Ona je bila prava umjetnica modne kreacije. Tkala je prekrasne tepihe, a svu odjeću za nas tri kćerke sama je kreirala, šila i plela. Pravila je vrlo inventivne komade odjeće kakvi se nigdje nisu mogli ni vidjeti ni kupiti. Mama je i krasno crtala, većinom likove iz bajki ili životinje koje bi uobličila samo jednom linijom. Od roditelja sam naslijedila i ljubav prema muzici i plesu. U našim krajevima bilo je uobičajeno plesanje na zabavama, proslavama, svadbama ili u gradskoj kavani. Suprotno vjerovanju da je svijet malih gradova bio svijet narodnih plesova, kod nas se plesao valcer, swing, fokstrot, tango, polka… Moji su roditelji bili sjajni pjevači, ali i plesači. Uvijek bih se osjećala ponosno kada bih zaplesala sa tatom. Ja sam kao dijete bila jako stidljiva, a voljela sam pjevati, pa bih se sakrivala iza visokog kamina u sobi tako da me prisutni mogu čuti, ali ne i vidjeti. Roditelji su to znali, pa bi me uvijek provocirali da pjevam. Pjevala sam najviše romanse, naročito one iz repertoara Olivere Marković, koja je za mnoge tog vremena bila oličenje glumice i pjevačice. Danas pjevam najviše balade i etno muziku raznih krajeva svijeta, posebno romske pjesme.
Nas tri sestre smo plesale i folklorne plesove u društvu „Golub“ u Bjelovaru. To je ostalo vrlo značajno iskustvo za čitav naš život. Moja starija sestra Nada i ja smo nastavile sa folklorom i u Sarajevu za vrijeme studija, u društvu „Sloga“, a ona je, pored profesije stomatologa, postala voditelj i koreograf folklornog ansambla Koprivnica, i za taj svoj rad je nedavno dobila nagradu za životno djelo.
Koliko Holanđani vole balkanske plesove uvidjela sam u Utrechtu u Društvu za balkanske folklorne plesove. Neki profesionalni holandski plesači sa Rotterdamske Plesne akademije su se specijalizirali za makedonske, srpske, albanske ili rumunske plesove i odlazili bi barem jednom godišnje u te zemlje po novu inspiraciju. Ljubav prema uzbudljivom melosu Balkana potvrđuje nam i sam Joost Spijkers u svojoj sjajnoj muzičkoj predstavi „Hotel Spijkers“, koju iskreno preporucujem.
Kažu da je ples govor tijela, a slikarstvo i muzika govor duše. Ja znam da sve ove umjetnosti imaju moć utišavanja mračnih glasova u mome duhu i u meni proizvode osjećanje uzdizanja na neko više, značajnije mjesto.
Da li je, po Vašem mišljenju, umetnost ogledalo stvarnosti, njena nadogradnja ili beg od iste?
– Vjerujem da je mnogima poznato određenje umjetnosti iz vremena socrealizma, po kojoj je ona “subjektivni odraz objektivne stvarnosti”. Tu maksimu je veliki estetičar Ivan Focht transformirao u definiciju umjetnosti kao “objektivnog odraza subjektivne stvarnosti”, i takvo mi je viđenje veoma blisko. Jedina stvarnost sa kojom se suočavamo uvijek je subjektivne prirode, a umjetnost, bilo koje vrste je poetička forma u kojoj se taj naš odnos iskazuje. Naša intuicija stvarnosti sposobna je da nas pokrene na intervenciju koja se može razumijevati kao “nadogradnja” ili “razgradnja”, može nas provocirati na revolt, na bijeg, ili biti prožeta nostalgijom za Itakom prema kojoj se krećemo, kao i strepnjom od tog susreta.
Foto: lična arhiva
