Maja Bogdanović, jedna od vodećih čelista svoje generacije, govori ekskluzivno za naš magazin.

Razgovarale smo o uspesima, nastupima i novim projektima, ali i o izazovima na koje kao mlada mama nailazi kada se reflektori isključe.

U Holandiji živi veliki broj naših ljudi na koje možemo biti ponosni, a jedan od najblistavijih primera je čelistkinja Maja Bogdanović, mlada umetnica bogate karijere. Nju je u Amsterdam dovela ljubav prema violinisti Danielu Roulandu (Daniel Rowland), sa kojim ima ćerkicu Lili (Lily).

Maja je kao solistkinja nastupala sa vrhunskim svetskim orkestrima među kojima su Tonhale Cirih, Berlinski simfoničari, Tokijska, Slovenačka i Beogradska filharmonija, Sejong soloists, Spokane Simfonijski orkestar države Vašington, Lubbock Simfonijski orkestar iz Teksasa, a treba pomenuti i njen resital u njujorškom Karnegi Holu koji je dobio najviše ocene.

Bilo bi lepo da razgovor počnemo pričom o vašoj vezi sa Srbijom, pa da čujemo kojim putem ste stigli u Holandiju. Gde ste sve živeli, studirali, odrastali?

– Ja sam Zemunka, tamo sam odrasla. Išla sam u osnovnu školu na obali Dunava, i u nižu i srednju muzičku školu “Kosta Manojlović”. Ta škola je bila odskočna daska mnogim talentima koji se sad nalaze svuda po svetu, kao što su: Nemanja Radulović, Stefan Milenković, pijanistkinje Lidija i Sanja Bizjak i mnogi drugi. Moja porodica živi jako blizu Zemunskog keja, to mi je najdraže mesto na celoj planeti.

Kada sam napunila 16 godina, položila sam prijemni ispit u Parizu na Conservatoire National Supérieur de Musique i posle bombardovanja sam nekako uspela da odem na studije u Pariz. Ambasade u Beogradu su bile zatvorene mesecima, a o stipendijama da ni ne govorimo. Moji roditelji su se snašli kako su znali i umeli da mi obezbede početnu godinu, ušli u kredite, prodali bakin stan…

U Parizu sam provela dvadesetak prelepih godina i tamo se osećam baš kao kod kuće. Imala sam fantastičnog profesora Mišela Štrausa (Michel Strauss), upoznala mnoge divne umetnike, činilo se kao da je ceo svet odjednom bio na dlanu. Mogućnosti i inspiracije su bile neiscrpne. Prva velika takmičenja, koncerti, putovanja, festivali… Osećaj da sve sto ste učili, vežbali i mučili se, nije uzalud.

Selidba iz Pariza u Amsterdam se desila pomalo iznenada. Kada sam se sa putovanja vratila u svoj stančić u Parizu i otvorila vrata – imala sam šta da vidim. Pukla je neka cev u zgradi i poplavila stan, toliko da se bukvalno plafon rušio. Moj (sadašnji) suprug je došao iz Amsterdama, popakovali smo stvari u kombi i tako sam stigla u Holandiju.

Već ranije smo razgovarali o tome da bi bilo lepo da živimo zajedno, jer oboje mnogo putujemo zbog koncerata (Danijel je fantastičan violinista!) i treba da imamo zajedničku bazu. On u šali kaže da je trebalo krov da mi padne na glavu da bih se odselila iz Pariza.

Holandija mi nije skroz nepoznata, jer sam često dolazila zbog koncerata. Tu imam svoj trio sa fenomenalnim damama, pijanistkinjom Ninom Gvetadze i violinistkinjom Frederieke Saeijs.

Imam svoja tri doma – Zemun, Pariz i Amsterdam i presrećna sam kad sam u kućnoj atmosferi makar i dan-dva, koliko je dovoljno da se napune baterije.

Vaša karijera se konstantno kreće uzlaznom putanjom, tako vas često može čuti publika u Srbiji, Holandiji, Portugalu, Italiji… Nastupali ste i u Južnoj Koreji, Albaniji, a obreli ste se svojevremeno i u ulozi di-džeja na filharmonijskom afterpartiju u Savamali. Šta vas najviše pokreće i ispunjava kada su nastupi u pitanju?

– Imam tu sreću da puno putujem i da upoznajem nove zemlje i njihove kulture, kao i da se vraćam poznatoj publici i prijateljima. Svaki koncert je poseban na svoj način, nikada se neće ponoviti, i to je ono sto čini ovu profesiju uvek interesantnom.

Mislim da me najviše ispunjava dobra energija koja prethodi nastupu. Za tako nešto je potrebna kombinacija više elemenata. Za početak, da ste okruženi inspirativnim muzičarima s kojima nastupate, zatim je tu publika, dobar program, akustika sale u kojoj nastupate. Ne moraju sve kockice da se sklope, ali ako je nešto od pomenutog tu, to je već dobar početak. Nekada se magija desi i sa par ljudi u publici u nekom malom gradu, a da ih osećate kao da ih je hiljadu.

Prošlog juna sam imala priliku da prvi put nastupim u Južnoj Africi i zaista me je oduševila ta zemlja i njena priroda, atmosfera, ljudi, njihova ljubaznost i energija. Pozvali su me da ponovo nastupim tamo ovog oktobra, pa se unapred radujem tom putovanju. Nikada ranije nisam doživela takvu publiku. Od momenta kad zakoračite na scenu, a da niste nijednu jedinu notu odsvirali, publika je toliko glasna i entuzijastična, radoznala i gladna da sluša, otkrije…

Što se repertoara tiče, podjednako volim da sviram razne periode, od baroka do moderne muzike. Ipak, ništa nije uzbudljivije nego kad vam kompozitor uruči tek napisano delo kome vi treba da date život, kada radite sa kompozitorima našeg vremena, pa možete da se posavetujete. Imala sam tu sreću da sam dobro poznavala Kšištofa Pendereckog i da sam uspela par meseci pred njegov odlazak da snimim njegov drugi koncert za čelo, koji smo nekoliko puta izveli zajedno.

Dodatni vetar u leđa mi daje Beograd, Kolarac i publika koju znam i koja mene zna odmalena.

Pomenuli ste di-džej nastup u Savamali – to je bio projekat Beogradske filharmonije da solista posle koncerta pusta klasičnu muziku u klubu. Jako sam volela Ivana Tasovca i njegove lude ideje, neverovatno mi je da o njemu pričam u prošlom vremenu. Bio mi je drag i poseban, a svaka saradnja sa BGF je uvek puna izazova i fenomenalinih ideja.

Nagovestili ste da za jesen pripremate jedan projekat sa kolegama iz Srbije. Čuli smo da ste snimili “dela uz koja ste odrasli, s orkestrom uz koji ste odrasli, u sali u kojoj ste svirali svoje prve note”. Možete li nam otkrili o čemu je reč?

– Da, Simfonijski orkestar RTS-a je prvi s kojim sam nastupila još kao učenica muzičke škole. Počastvovana sam pozivom za snimanje dva velika klasika kakvi su Sen-Sansov koncert i Laloov koncert, u sali Kolarca. To su dela koja sam naučila sa svojom prvom profesorkom Nadom Jovanović i koja su me pratila svih ovih godina, kroz studije u Parizu, a posle i na raznim svetskim scenama, sa različitim orkestrima.

Sala Kolarca je svima draga zbog svoje sjajne akustike ali i istorije, jer nema našeg umetnika koji nije tamo nastupio. Uvek je atmosfera vrlo posebna, pa čak i kad je sala prazna (što je običaj tokom snimanja).

Disk bi trebalo da izađe oko nove godine za PGP-RTS, a internacionalno izdanje za holandski Challenge Records u aprilu.

Kada snimate disk, morate da date maksimum i da od sebe zahtevate konstantnu inspiraciju. To je vrlo emotivan put, zato je potrebno da je ekipa s kojom radite pozitivna i egzaktna, bilo na sceni, bilo u studiju. Jako sam srećna što je to bio slučaj u Beogradu.

Zahvalna sam Orkestru, maestru Bojanu Suđiću, direktorki Ani Bogdanović, snimateljima Marku Kovaču, Milošu Marinkoviću, kao i Danielu koji je doputovao iz Amsterdama da bude u studiju tokom snimanja.

Zajedno sa suprugom i kolegom Danijelom Roulandom organizujete festival kamerne muzike Stift. Festival je autentičan pre svega po ambijentu u kojem se održava. Šta možemo da očekujemo kada prvi put dolazimo u tu vašu svojevrsnu oazu?

– Festival organizuje moj suprug Daniel Rouland (Daniel Rowland) već 18 uspešnih godina. Ako niste nikad bili u tom delu Holandije, toplo preporučujem da svratite. Priroda je prelepa, a koncerti se održavaju u poslednjoj nedelji avgusta na raznim lokacijama u regionu Tvente.

Počevši od prelepe srednjovekovne crkve u Stiftu, gde je Daniel odrastao u kućici preko puta, preko raskošnog zamka Twickel, velike i male sale u Enschede Muziekcentrum, pa sve do koncerata za publiku koja vozi bicikl od odredišta do odredišta, u prirodi. Izvodi se oko 35 koncerata u nedelju dana, što je pravi muzički maraton.

Nađe se za svakog ponešto, a ima i koncerata za najmlađu publiku.

Prošlogodišnje izdanje festivala Stift biće upamćeno i po vašem venčanju. Sudeći po fotografijama, bio je to veoma romantičan momenat. Kako je izgledala sama ceremonija?

– Daniel me je zaprosio na Korčuli pre nekoliko godina. Planirali smo venčanje u 2020, ali zbog pandemije nismo mogli da ga organizujemo.

Tri nedelje pre festivala, Daniel je predložio da se venčamo u Stiftu, jer je ionako većina naših prijatelja pozvana da svira na festivalu. Stvarno je sve bilo kao u bajci. Roditelji su uspeli da dođu, kao i moje dve kume koje su doletele iz Beograda i Pariza. S obzirom da je Danielov festival prepun svirke i koncerata (ja sam ove godine svirala 39 dela!), uspeli smo da nađemo skoro slobodan dan da se venčamo u subotu u 13h u dvorcu Singraven.

Kada me je tata uveo u salu, naši prijatelji su svirali Bahovu Ariju iz Goldberg varijacija. Kada smo rekli “da”, na naše iznenadjenje, društvo je napravilo last minute neki ludi miks, u koji su ubacili i tango, a završili ga srpskim kolom. Cela sala je skočila na noge i zaigrala.

Posle ceremonije, na kojoj je matičar Holanđanin pročitao i tekst na srpskom, u venčanici i odelu smo otrčali da odsviramo premijeru jednog dela. Kasnije smo nastavili prijem i žurku u porodičnoj kući.

Odnedavno ste i vi mama u Zemlji lala. Nesumnjivo prolazite kroz iste izazove kao i svi mi koji u Holandiji odgajamo potomke. Kako se nosite sa kulturološkim razlikama pri odgajanju ćerkice?

– Naša cerkica Lili (Lily) se rodila u novembru 2020. u Amsterdamu. Zbog pandemije moji mama i tata nisu mogli da dođu. Nisu me videli trudnu, a ni Lili kad se rodila. To mi je najteže palo. Mi smo otišli u Zemun, kada je imala šest nedelja, da je vide. Čak i posle toga je dolazak bio dugo zabranjen bakama i dekama, što je meni nerazumljivo.

Lili puno putuje svuda s nama, zasad, dok ne krene u školu, i mislim da je malo reći da je odgajamo “internacionalno”. Često kažemo da će postati platinum member avio-kompanija.

Veliki je izazov gajiti malo dete kad su oba roditelja aktivni izvođači i kada im posao zavisi od putovanja. Tu su armije dadilja i moji roditelji kad god mogu da pomognu.

Lili obožava muziku, igra i peva non-stop, ima i malecku violinu. Kad je bila manja, sedela je u mojoj kutiji za čelo na probama. Ispostavilo se da je kutija za čelo multifunkcionalna – za igru, cepkanje papirića, čitanje knjiga, dirigovanje i menjanje pelena.

Najveći izazov mi je bio kad sam morala da sviram Elgarov koncert u jednom gradiću u Holandiji, a nisam imala nikoga da pričuva Lili. Krenula sam na voz sa Lili u nosiljci, violončelom na leđima, krevetom na rasklapanje u kolicima i torbom sa stvarima. Bebisiterka je stigla minut pre nego sto sam izasla na scenu. Posle koncerta – opet na voz. Prilazi mi jedna žena na peronu i kaže na srpskom: “Ne mogu da verujem! Sad sam izašla sa vašeg koncerta! Mogu li da vam pomognem?”

Što se kulturoloških razlika tiče – videćemo. Zasad Lili razume i govori srpski i engleski, često je čuvaju baka i deka iz Zemuna, mog brata obožava, kao i male rođake.

Kad smo kod kuće ide u holandsko obdanište. Priznajem da mi taj preskupi sistem obdaništa nije jasan. Nekad nisu ni ista deca, ni vaspitačice, zavisi od dana kojim dete ide. Trebalo joj je neko vreme da se navikne, ali sad ide rado.

Mi se šalimo da će biti tajni agent jer ima četiri pasoša: srpski, holandski francuski i engleski. Nadam se da će ostati radoznala, otvorena, srećna i energična kakva je sad.


Foto: Serban Mestecaneanu i privatna arhiva