No Intermission / Bez prekida

Bez prekida se najavljuje kao impresivno iskustvo koje nikada ranije nije viđeno. Pozorište Carré tokom sedam dana, od 24. do 30. oktobra, postaje živi pozorišni muzej, u saradnji sa svetski poznatom umetnicom Marinom Abramović i njenim institutom (MAI).

Umetnici će težiti da izbrišu granice između pozorišta i performansa, o čemu sama Marina kaže: “Performans i pozorište su dve različite stvari, ali mi smo odlučili da predstavimo deset umetnika iz devet zemalja koji će istovremeno i izvoditi predstave i komunicirati sa publikom.”

Svaki dan počinje zajedno sa Marinom uživo u sali, gde ona deli svoju viziju, a prisutni imaju priliku da iskuse njenu čuvenu metodu Abramović.

Ovaj program je ekskluzivno osmišljen za obeležavanje 135. godišnjice amsterdamskog teatra Carré.

Masterclass sa Marinom
Završnog dana, 30. oktobra, održaće se jedinstveni majstorski kurs sa Marinom Abramović i svim umetnicima, gde će se oni zajedno sa publikom osvrnuti na radove iz ovog posebnog umetničkog projekta. Posetioci će imati priliku da učestvuju i postavljaju pitanja o umetnosti koju su iskusili te nedelje.

Opera “Sedam smrti Marije Kalas”

Posle rasprodatih sala u Napulju, Parizu i Berlinu, opera “Sedam smrti Marije Kalas” ekskluzivno gostuje u pozorištu Carré, gde će imati četiri izvođenja u periodu od 4. do 6. novembra. U pitanju je nastup sa velikim orkestrom, međunarodno poznatim sopranima, holandskim Kamerkoor-om i Marinom Abramović, uživo i na velikom platnu.

Na granici između opere, performansa i video umetnosti, projekat “Sedam smrti Marije Kalas” predstavlja omaž grčko-američkoj operskoj divi Mariji Kalas. Abramovićeva je u ranom detinjstvu bila dirnuta sličnostima između Kalas i nje same kao mlade umetnice. Obe su imali komplikovane odnose sa majkama i obe su patile od slomljenog srca.

Marina Abramović reinterpretira sedam scena smrti iz najpoznatijih uloga Marije Kalas, uključujući Tosku, Karmen i Madam Baterflaj.

The post Marina Abramović se vraća u Amsterdam sa dva velika projekta appeared first on Mama u Zemlji lala.

Ukoliko planirate da nekoga obradujete knjigom, preporučujemo vam ovaj duhoviti jezički vodič kroz našu tradiciju.

Maja Stojanović se nakon studija u Sijetlu, gde stiče zvanje interdisciplinarne umetnice, po drugi put vraća u Čačak, rodni grad svojih roditelja. I ovoga puta povratak duguje velikoj ljubavi prema srpskoj kulturi, koja je inspiriše i motiviše. Kao član Udruženja vizuelnih umetnika Čačka, Maja aktivno učestvuje u kulturno-umetničkom životu grada, pa je imala priliku da se ostvari i u oslikavanju murala.

“Nisam lingvista, nisam istoričarka niti profesorka“ – stoji u predgovoru knjige “Kod nas se kaže”. Ko je zapravo Maja Stojanović?

– Bilo mi je pomalo nezgodno da odgovorim na ovo pitanje, ali sam brzo shvatila da je naslov ovog intervjua savršen odgovor. Rodila sam se u Torontu, te sam našu kulturu u početku posmatrala izdaleka. Sa jedne strane, nisam se osećala kao da potpuno pripadam njoj, a sa druge sam znala da sam to apsolutno ja. Ta daljina me je uvek vukla da sve više učim o našoj kulturi i, kada smo se sa mojih 12 godina preselili u Srbiju, konačno sam mogla da započnem život za kakvim sam žudela: život na svome, među svojima. Smatram da mi je život u Kanadi otvorio oči ka lepoti srpske kulture i da zbog toga nijedan deo naše tradicije nisam uzimala zdravo za gotovo. Kao umetnicu me inspirišu ljudi, događaji i stvari iz svakodnevnog života. Kada se ta moja umetnička priroda spojila sa već postojećom fascinacijom prema našem jeziku i kulturi, počela sam u svojim radovima da obrađujem srpsku tematiku.

Šta Vas je podstaklo da se otisnete u avanturu stvaranja knjige inspirisane nacionalnom tradicijom? Da li Vam je to što ste jezik svog porekla posmatrali sa distance pomoglo da jasnije sagledate njegovu vrednost, lepotu i bogatstvo?

– Otkako sam odlučila da se bavim ilustracijom, znala sam da bih jednog dana volela da ilustrujem knjigu. Međutim, nisam ni sanjala da ću jednoga dana imati priliku da ilustrujem i napišem knjigu. Inspirisale su me pojave iz svakodnevnog života – od onih kada kada baka u koka-kolu stavi kocku šećera da ‘izvuče sodu’, preko onih da od kafe može da mi ‘izraste rep’, pa do čuvenog straha od promaje i da se ne sme napolje s mokrom kosom.

Uticaji naših običaja polako su počeli da se ogledaju u mojim radovima. Prvo su to bili stripovi na temu ‘bapskih priča’, koji su se polako pretvorili u zasebne crteže sa fokusom na srpski jezik. Od 2017. delim svoje radove na društvenim mrežama, pre svega na Instagramu, i upravo tu sam, uz pomoć pratilaca, došla na ideju da obrađujem srpske izraze, idiome i izreke. S obzirom na to da sam se puno puta našla u situaciji da sam ‘srpske pojave’ morala da objašnjavam strancima, pomislila sam kako bi ovo bila savršena prilika da se upustim u analiziranje popularnih srpskih izraza na engleskom jeziku, ne bih li naš jezik i običaje proširila van granica Srbije. Nerviralo me je kada bi me u Kanadi zbunjeno gledali i pitali da nisam možda iz Sibirije i da li je tamo hladno, jer nisu znali za Srbiju, ili kada bi me pitali da li je to država u Africi. Bila sam iznenađena da sam ja toliko toga znala o njihovoj državi, a oni o mojoj ništa.

Odlučila sam da pokušam da to promenim, te sam se upustila u projekat na kom radim i danas: bukvalne ilustracije srpskih idioma i izreka. Progres mog rada se mogao ispratiti na Instagramu, ali sam sve vreme sanjala o tome da izdam knjigu kao neku vrstu priručnika kroz koji bi naši ljudi mogli da se podsete kreativnosti srpskog jezika, a stranci da nauče nešto novo. Interesovanje publike za moj rad je tokom vremena raslo, a onda sam slučajno upoznala Strahinju Vujića iz Jež izdavaštva, koji se oduševio idejom i odlučio da mi pomogne u ostvarivanju mog najvećeg sna.

Knjiga je podeljena u tri celine: Za njih se kaže, Veruje se i Kad se desi, u koje je utkan pogled našeg naroda na ljude i svet koji ga okružuje.  Da li je bilo teško odabrati narodne izreke iz bogatog kulturnog nasleđa, šta je bio Vaš kriterijum i imate li svog favorita među umotvorinama?

– Kada sam ilustracije ‘kačila’ samo na Instagramu, nisam imala neki poseban kriterijum na osnovu kojeg biram izreku koju ću tog dana obraditi. Imala sam dugačak spisak predloga koji su mi ljudi slali i onda bih ga listala dok mi za neku ne sine ideja. Pre nego što sam dobila ponudu da izdam knjigu, imala sam već oko 40 ilustrovanih izreka na profilu. Kada sam upoznala Strahinju, zajedno smo došli do zaključka da bi knjiga trebalo da sadrži između 70-80 ilustracija, pa smo seli i napisali spisak za potencijalno nove ilustrovane izreke. Tu je bilo oko 160 ideja, od kojih je oko 100 realizovano, a 72 su objavljene u knjizi.

Za razliku od Instagramskih objava, knjiga je zahtevala red: da izreke ne budu nabacane i nepovezane. Na osnovu spiska koji smo sastavili, vrlo brzo smo uvideli da se izrazi i izreke mogu svrstati u tri kategorije: one koje se odnose na osobine ljudi, situacije i verovanja. Tako smo na kraju knjigu i podelili. Stvaranje samih crteža mi, naravno, nije teško palo, ali je bilo izazovno urediti knjigu, pa sam više nego zahvalna na pomoći koju sam dobila od svog urednika i izdavačke kuće Jež.

Kada je reč o omiljenoj izreci, ‘Bleneš ko tele u šarena vrata’ je jedna od prvih izreka koje sam ilustrovala, a i često je upotrebljavam. Ukoliko bih morala da biram, rekla bih da ima posebno mesto u mom stvaralaštvu, iako je svakom umetniku teško da izdvoji neko od svojih dela. To vam je kao da birate između svoje dece (smeh).

Kulturno nasleđe i tradiciju našeg naroda u knjizi ste predstavili na moderan način i na više nivoa, čineći ga na taj način prijemčivim i za mlade generacije. Pored izuzetnih ilustracija, svaka narodna izreka praćena je duhovitim tumačenjem i primerima iz svakodnevnog života u kojima se koristi, ali i varijantama ukoliko postoje. Da li ste konsultovali jezičke stručnjake i ko Vam je bio podrška na ovom putu?

– Morala sam u predgovoru da naglasim da nisam lingvista, niti istoričarka, niti profesorka jer nisam želela da ljudi shvate ovu knjigu kao oficijelni vodič kroz srpske idiome i izreke. Ideje za izreke sam sakupljala iz ‘naroda’ kao i njihova objašnjenja. Spisak idioma sam sastavila od predloga na Instagramu, zatim onih koje sam sakupljala među porodicom i prijateljima. Objašnjenja sam dobijala od baka i deda, rođaka, pa i istraživanjem na internetu. Svako objašnjenje koje prati ilustraciju napisano je iz moje perspektive. Nije retkost da se isti izrazi različito koriste u različitim krajevima. Upravo sam zbog toga želela da naglasim da se objašnjenja iz knjige ne uzimaju zdravo za gotovo, već da se shvate kao predstavljanje jedne strane tih izraza, a da verovatno mogu biti shvaćeni na mnogo drugih načina.

Naravno, finalni tekstovi su prošli recenziju lektorki, i na engleskom i na srpskom, koje su me ispravljale isključivo onda kada bi primetile da sam u potpunosti promašila značenje izreke. (smeh)

Iz štampe je izašlo i treće izdanje knjige. Da li ste mogli da pretpostavite da će knjiga doživeti takav uspeh?

– Ni u najluđim snovima. Bio je neverovatan osećaj kada je knjiga konačno stigla do mene i kada sam je prvi put držala u rukama. Ostala sam bez reči, bila sam presrećna, uprkos tome što još uvek nije bila u prodaji. Činjenica da sam u rukama držala knjigu koju sam i napisala i ilustrovala, za mene je bio veliki uspeh. Kada mi je izdavač javio da je za oko mesec dana rasprodato prvo izdanje od 1000 primeraka, mislila sam da sanjam. I ponovo, mesec dana kasnije, ‘otišlo’ je i drugo izdanje. Mislila sam da će interesovanje za knjigu vremenom opasti, ali deluje da nije tako. Iako mi još uvek deluje neverovatno, navikavam se na činjenicu da ljudi žele da pročitaju nešto što sam ja napisala. (smeh)

S obzirom na to da knjiga sadrži i ekvivalente na engleskom jeziku ali i umetnički prevod, stiče se utisak da je stvorena da obiđe svet i promoviše našu kulturu. Gajite li tu želju i da li promovišete svoj rad van granica naše zemlje?

Inicijalna ciljna grupa i jesu bili stranci, zbog čega sam u početku ilustracije objavljivala isključivo uz propratni tekst na engleskom. Međutim, brzo sam shvatila da se i naši ljudi oduševljavaju ovom tematikom, pa sam dodala i prevod na srpski. S obzirom na to da je ideja bila da napravimo neku vrstu priručnika ili vizuelne enciklopedije za lako učenje srpskih izraza, od početka sam želela da ona putuje izvan Srbije i proputuje svet. Oduševim se kada čujem dokle je sve stigla. Uglavnom dobijam poruke od ljudi koji su knjigu poklonili prijateljima u inostranstvu, ili od osoba čiji su partneri naši ljudi, pa ih je neko iznenadio knjigom uz koju mogu da vežbaju srpski. Odnedavno se knjiga nalazi i u našim knjižarama u Americi i Kanadi. Kada bih znala da je bar po jedna na svakom kontinentu, bila bih zadovoljna.

Foto: Privatna arhiva

The post Umetnica zaljubljena u svoje poreklo – Maja Stojanović appeared first on Mama u Zemlji lala.

U teatru Podium Mozaïek u Amsterdamu za 10. mart u 18 časova zakazano je multimedijalno otvaranje izložbe slika umetnice Nene Šešić–Fišer pod nazivom Čežnja za Itakom. Osim u slikama, posetioci će te večeri moći da uživaju i u plesnom performansu i filmovima, koje ova multidisciplinarna umetnica pravi u saradnji sa svojim životnim saputnikom i saradnikom Nenadom Fišerom.

Zanimljiv je naziv Vaše nove izložbe. Odisejeva Itaka je od davnina velika inspiracija brojnim umetnicima, između ostalih i velikom Crnjanskom. Šta ona za Vas predstavlja i za čim to žudi Vaše umetničko biće?

– Mene je “tragom Itake” povela pjesma velikog Konstantina Kavafija za kojega je Odisejeva Itaka značila cjeloživotno putovanje prema kući, jednako ispunjeno i čežnjom za mjestom svog porijekla i fasciniranošću neizmjernom ljepotom i raznolikošću svijeta. U njoj Kavafi kaže “Neka ti je Itaka uvijek na umu / Sudbina je tvoja da tamo pristigneš / Ali nipošto ne žuri na tom putovanju.”

Vjerujem da svaki umjetnik osjeća ovaj zov Itake, da je umjetnost sama po sebi odgovor na taj poziv, svjedočanstvo putovanja prema nekom konačnom i vrlo osobnom odredištu. Budući da sam skoro pola života daleko od mjesta svog porijekla i mladosti, osjećam kako ta čežnja sve jače odzvanja u meni. „Što sam dalje od svoga rodnog Vitebska, to sam mu u duši bliže“ – kazao je Marc Shagall, a ja imam isto takvo osjećanje.

S druge strane, u meni postoji i svijest o drevnoj izreci koja kaže da smisao puta nije u njegovom cilju, krajnjem odredištu, već u samom putovanju. Kavafijevo upozorenje “Nipošto ne žuri na tom putovanju” kao da sugerira da cjelokupan život treba shvatiti kroz metaforu putovanja i da svakom trenutku provedenom na njemu treba posvetiti punu pažnju, upiti ga u svoje sjećanje.

U svojim slikama i video radovima na ovoj izložbi prepoznajem tu Itaku u raskoši drevnog hrasta, prijestolja slavenskog mitološkog božanstva Peruna, rasplesanim sirenama koje izranjaju iz okeanskih valova Mediterana, prizoru usamljenih i smjelih ptica koje lete nad golemim morem, otiscima stopa neznanog lutalice ostavljenih u netaknutoj Prirodi, magičnim ritualima koji otvaraju vrata prema prostorima onkraj stvarnosti svakodnevice.

Iako izraženi različitim tehnikama, svi moji radovi, kako slike tako i filmovi, predstavljaju niti jedne te iste tapiserije koja me čini onim što jesam. Drago mi je što vas mogu pozvati da istražite barem neke od njezinih šara.

Odakle sve crpite inspiraciju za svoja umetnička dela, pre svega slike koje ćete ovdašnjoj publici predstaviti  u Amsterdamu? Koji motivi dominiraju na Vašim platnima i šta Vas to u njima intrigira?

– U svome radu sam prošla kroz više faza, i to nije neobično. Književnost, naročito antička i srednjovjekovna, je bila moja velika inspiracija neposredno nakon završetka Likovne akademije u Sarajevu. Zbog te ljubavi studirala sam dvije godine opću i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U svojim ranim radovima, pored istraživanja novih tehnika, nerijetko sam slikala zamišljene prizore i likove iz Mahabharate, Odiseje, a kasnije i Danteove Božanske komedije.

Podjednako me opčinjavala i psihologija, pa je tako nastao ciklus “Slobodan dan u kabinetu dr Freuda”. U tom periodu sam razvila i svoju tehniku slikanja sa granulatima, pigmentom i tušem. Mnogo godina kasnije u Parizu sam od Virgilija Nevjestića, velikog slikara i profesora slikarkih tehnika na pariškom Institutu za restauraciju umjetničkih dijela, saznala da je vrlo slična tehnika bila jedno kratko vrijeme korištena i u predrenesansnom slikarstvu.

Naslikala sam mnogo slika i imala brojne izložbe sve do početka rata kada su moje slike ostale “zarobljene” i uništene u požaru u mojem ateljeu na Baščaršiji u Sarajevu. Tada sam se, prvi put, suočila sa saznanjem da mi život neće biti onakav kakav sam ja željela da bude, nego “da me nosi vjetar sudbine, koji ima neku mračnu snagu” – kako kaže Crnjanski.

U zemlji u kojoj sam se našla, Nizozemskoj, nisam imala niti jedan svoj raniji rad, čak ni njegovu fotografiju. To je bilo teško osjećanje jer sam ostala bez prošlosti. Počela sam praviti “remake” nekih svojih ranijih radova i tako je nastao ciklus slika “Speculum Memoriae Orbis Terrarum”, koje imaju kompoziciju starih zemljopisnih karata. Moj doživljaj ratne drame se sabrao i u radovima iz ciklusa “Pictures on the Wall” (Slike na zidu), u kojima sam po sjećanju slikala lica svojih prijatelja iz Sarajeva, zarobljenih u užasu sveopšteg razaranja.

Vremenom sam se vratila na motive slavenske mitologije, koja je jednako bogata poput grčke i posjeduje vrlo sličnu hijerarhijsku piramidu božanstava, ali se o njoj mnogo manje zna jer nema sačuvanih spomenika poput pisane riječi ili kamenih hramova. Slavenska svetilišta su bila drvena i vrijeme nije imalo milosti prema njima. Bila sam presretna kada sam u galeriji u Moskvi vidjela drveni kip Svantevida, prabožanstva slavenske mitologije, koji je jedna od rijetkih sačuvanih skulptura iz toga perioda.

Četiri slike na ovoj izložbi nose naziv „Perunov hrast“ i predstavljaju isti prizor u četiri godišnja doba. Perun je vrhovno božanstvo u slavenskoj mitologiji, koji je živio u krošnji ogromnog hrasta i, poput mnogih njegovih pandana u mitologijama drugih kultura, bio je Bog Gromovnik – moćni zaštitnik živog svijeta i netaknute Prirode.

Slike na ovoj izložbi su potpuno drugačije od mojih ranijih radova i po motivima i po tehnici. One u izvjesnom smislu odražavaju i promjene nastale u mome razumijevanju odnosa čovjeka i prirode, i predstavljaju reakciju na duh prezira sa kojim već decenijama posmatramo nadolazeće posljedice dugotrajne devastacije našeg svijeta čiji smo glavni i jedini uzročnici mi sami. U tom smislu moja je pažnja usmjerena na prirodu, ne u smislu likovnog interesa za pejsažne motive već simboličkih i asocijativnih elemenata kojima pokušavam artikulirati svoj odnos prema njoj. Stoga, na ovoj izložbi nema slika koje predstavljaju ljudske likove – tu su samo priroda, ptice i ponegdje mitološka bića koja samo liče na ljude.

Odrasla sam i provela djetinjstvo pored šume koja je pripadala mojim roditeljima. Danas više ta šuma ne postoji, posječena je prije mnogo godina, a sam pogled na mjesto gdje je nekada bila, ispuni me dubokom tugom. Priroda je bila moj najveći učitelj i najodaniji prijatelj. Svi smo mi djeca Prirode, a naš arogantan odnos prema njenoj velikodušnosti danas se očituje u osiromašenim staništima, klimatskim kolapsima i izumiranju bespomoćnih oblika života. Ne mogu biti ravnodušna prema činjenici da je u posljednjih pola stoljeća nestalo 70% živih vrsta na našoj planeti. Nažalost, vrijeme da prepoznamo svoje egzistencijalne i duhovne prioritete brzo ističe. Stoga, glasam za drvo i glasam za Prirodu!

Često koristite instalacije kao formu umjetničkog izraza. Koje mogućnosti vam ona pruža u odnosu na vaše slikarstvo?

– U svojim instalacijama, pa i kratkim filmovima, našla sam mogućnost da mnogo “tačnije” nego što bih to mogla slikarskim jezikom, iskažem svoj doživljaj onoga što se dešava u svijetu u kojem živimo i za šta osjećam potrebu da reagiram.

Jedna od prvih instalacija koju sam uradila po dolasku u Nizozemsku sastojala se od televizijskog monitora ugrađenog u sjedište luksuzne fotelje kakve sam svakodnevno gledala na televizijskim vijestima, koje su pratile beskrajne i neproduktivne sastanke svjetskih diplomata posvećene razrješavanju tzv. “balkanske krize”. Na monitoru su prikazivani snimci zločina i razaranja koja su se tada događala širom moje nekadašnje domovine. Instalacija je bila nazvana “Ženevska fotelja za nasmijana lica” i bila je izlagana u Nizozemskoj i Francuskoj. Ideja o ritualnim sastancima, pregovorima, “rezolucijama” i “sporazumima” pripadnika međunarodnih političkih elita, koji sa samouvjerenim osmjesima, stražnjicama pokrivaju prizore brutalne stvarnosti, bila je jako dobro shvaćena od strane publike ali i umjetničke kritike.

U sličnom, gorkom i sarkastičnom duhu, bila je izvedena i instalacija “Happy Day”, gdje su na dva velika panela postavljena u javnom prostoru, prezentirani kolaži prizora dvaju različitih stvarnosti: sa jedne strane svijeta izobilja, luksuza i frivolnosti ere konzumerizma, a sa druge svijeta brutalne klanice u kojoj ginu nebrojeni anonimni ljudi u pandemoniju razaranja, bespomoćnosti i poniženja.

Prošlo je dosta vremena dok se moj doživljaj rata, koji je na svima ostavio tako duboke tragove, nije transformirao u jedan drugi motiv: motiv vode. Bila sam fascinirana čitajući o istraživanjima vode, teorijama o njenoj sposobnosti da pohranjuje informacije, da “pamti”, o strukturalnim razlikama vode. Sva ta naučna saznanja proizvodila su u meni neku vrstu poetičke rezonancije koja me i danas inspirira. Neki naučnici smatraju da naše tijelo, čije tri četvrtine čini voda, pamti vodu koja ima strukturu sličnu vodi iz krajeva gdje smo rođeni.

Ideja da vezanost za zavičaj može biti mnogo dublje prirode nego što to sugerira neko psihološko objašnjenje, za mene ima pokretački značaj, baš kao što mi je izrazito inspirativna ideja da voda “pamti” prošlost, grandiozne uspone i tragične padove čovječanstva. Kada bi se molekule vode sjećale, upijajući informacije kao sveprisutni svjedoci ljudske povijesti – kakvu bi priču mogle ispričati?!

Taj osjećaj ovisnosti i iskonske vezanosti za vodu u “Čarobnici iz Firence”, Salman Rushdie iskazuje riječima:„Bez vode smo ništa… Čak će se i car, kad mu je oduzeta voda, brzo pretvoriti u prah. Voda je pravi vladar, a mi smo svi njezine sluge.” Time sam se bavila ne samo u instalacijama kao što su “Liquid Motion” i “Memory of Water”, već i u eksperimentalnom filmu “Poseidon”, kao i većem broju slika, od kojih će neke biti izložene i u Amsterdamu. Plesni performans koji će biti izveden odvija se u “morskom ambijentu”.

Na otvaranju izložbe Čežnja za Itakom posetiocima ćete se predstaviti i kroz svoje druge dve velike ljubavi: ples i film. Možete li nam nešto reći i o tom delu izložbe? Koja vam je od umetnosti kojima se predajete najbliža, u kojoj vaša priroda u najvećoj mjeri dolazi do izražaja?

– To je jedno od onih pitanja u kojima se traži nemoguć izbor. Mada sam po vokaciji slikar, čini mi se kao da su kroz moj život slikanje, muzika, ples i film oduvijek bili uzajamno isprepleteni i da je svaka od tih umjetničkih formi ostavila traga u drugima. Možda je riječ o tome da se sve one služe vrlo sličnim jezikom, i o svome sadržaju govore u terminima kompozicije, ritma, sklada, proporcije, kontrasta, ravnoteže, boje… Za Mondriaana je Boogie-Woogie predstavljao muzički iskaz estetike kojoj je težio u svome slikarstvu. Kandinsky je tvrdio da za njega kombinacija oblika i boja izaziva vibracije slične akordima sviranim na klaviru. To je vrlo blisko onome što osjećam u odnosu na ples. Može zvučati patetično, ali ponekad mi se čini da su ples i pokret neki oblik slikarstva u prostoru, da sam ja plešući kist koji slika krećući se po tlu kao po platnu. Ples je magija koja me oslobađa. Slikarski posao je statičan, a život je prije svega pokret, i zato mi je ples tako važan.

U mom rodnom gradu Bjelovaru imali smo već u osnovnoj školi mnogo sekcija za slobodne aktivnosti. Mogli smo se baviti gimnastikom, rukometom (po kojem je Bjelovar bio evropski poznat grad) fotografijom, filmom, folklorom; postojala je i dramska sekcija. I danas pamtim kada sam u gimnazijskim danima u gradskom kazalištu glumila u Sofoklovoj Antigoni zajedno sa Bogdanom Diklićem (rođenim Bjelovarčaninom). U takvom okruženju probudila se i moja ljubav prema filmu, plesu i muzici, a slikarstvo je postalo moje životno opredjeljenje. Ljubav prema filmu u meni i mojoj mlađoj sestri Radi pobudio je izuzetni pedagog i nastavnik Mladen Peić. Zahvaljujući njemu počele smo se baviti filmom i svi su ti filmovi koje smo snimile bili nagrađivani na tadašnjim amaterskim festivalima kratkog i eksperimentalnog filma.

Rada je postala sineasta u najširem smislu te riječi i u Nizozemskoj je prije svega znaju kao umjetnicku direktoricu medjunarodnog filmskog festivala Eastern Neighbours, a ja sam svoje filmske interese usmjerila u pravcu kratkog eksperimentalnog i animiranog filma kao i video-instalacija.

Nekoliko godina pred rat bila sam jedan od osnivača studija za crtani film pri “Bosna filmu” u Sarajevu, a u saradnji sa čuvenom zagrebačkom školom crtanog filma. Radila sam par mjeseci i sa makedonskim rediteljem Darkom Markovićem na njegovom animiranim filmu „Festival“ u „Vardar filmu“ u Skopju. Rat je prekinuo moj rad na ambicioznom slikano-animiranom filmu „Ritam prolaznosti“, koji je govorio o mijeni umjetničkih stilova kroz historiju čovječanstva, a oko pet hiljada naslikanih folija je odletjelo u snijeg kroz detonacijom razbijen prozor. Po dolasku u Nizozemsku upoznala sam nizozemsko-francusku rediteljicu Monique Renault sa kojom sam radila na njena dva crtano-animirana filma, a u Krakovu sam na Umjetničkoj akademiji, kod čuvenog poljskog reditelja Jerzy Kucie uradila kratki lutkarsko-animirani film -„Newsmen“.

Kasnije sam u svom kućnom studiju, zajedno sa svojim životnim partnerom i umjetničkim saradnikom Nenadom Fišerom, napravila nekoliko animiranih filmova sa papirnatim objektima, formom kojom se ranije nisam bavila. Ponosni smo da je naš animirani film „Mondriaan’s shout for joy“ danas dio kolekcije muzeja Mondriaanhuis u Amersfortu gdje se Mondriaan i rodio. Kratki animirani film „What a City dreams about“ je na međunarodnom festivalu „Sarajevska zima“ dobio nagradu žirija za kreativnost, a film „Memories“ Van Dokkumovu nagradu u galeriji „Kunstliefde“ u Utrechtu, koja ima status Kraljevske galerije. Moram naglasiti da smo sve te filmove sami animirali nas dvoje ručno u kućnim uslovima i gotovo bez budžeta, a animirani film podrazumijeva barem 12 crteža ili 12 promjena scene za svaku sekundu.

Po dolasku u Utrecht jednom sam na televiziji vidjela prekrasnu dvoranu sa ogledalima i flamenco plesačima i sa oduševljenjem otkrila da se ona nalazi upravo u mome gradu.Tako sam postala članom “Centro Flamenco Puro”, najpoznatije evropske flamenco škole izvan Španije, gdje sam provela dvadeset godina. Škola je okupljala polaznike od kojih su mnogi putovali iz Belgije ili Njemačke kako bi pohađali seminare koje su vodili renomirani nizozemski i španski plesači. Danas plešem flamenco u grupi španjolske flamenko plesačice Mari Adame Sanchez.

Nizozemska je zemlja u kojoj postoji obilje škola, kurseva, seminara, workshopa za nevjerovatno širok raspon aktivnosti, a ples ima vrlo značajno mjesto među njima. Za zaljubljenike plesa poput mene, to je veliki izazov: završila sam trogodišnju školu romskog plesa “Romano Kheljipo” u Zeistu, što mi je ostalo u posebnom sjećanju jer sam završni ispit polagala pred profesorima roterdamske plesne akademije. Sa mnom je, u mojoj diplomskoj koreografiji, plesao moj dragi prijatelj, danas čuveni glumac, ali i nevjerovatno talentirani akrobata, plesač i pjevač Joost Spijkers (u Evropi poznat kao član trupe “Ashton Brothers” i autor muzicke predstave “Hotel Spijkers”). Upoznali smo se na neobičan način, kada me je pozvao da pjevam sa njim u filmu “De Kroon”, reditelja Peter de Baan-a, gdje smo u jednoj sceni glumili Rome iz Kirgistana, pjevali i plesali ministru vanjskih poslova, kojeg je igrao poznati nizozemski glumac Eric van der Donk. Film je dobio Grand prix “Zlatno tele” na Holandskom filmskom festivalu u Utrechtu 2005.

Zadovoljstvo mi je da svoje oduševljenje plesom prenesem i na druge ljude: godinama sam vodila plesni aerobik u Sarajevu, u Skenderiji i CEDUS-u. Po dolasku u Nizozemsku sam u okviru japanskog projekta “Peace boat” vodila workshope za studente tog univerziteta smještenog na brodu koji plovi oko svijeta, podučavajuci ih flamencu – posebno sevillani. Ples me vezuje za još jedan “brodski ambijent”. Naime, održavala sam kurseve flamenka na međunarodnom festivalu animiranog filma “KROK” koji se tradicionalno dešavao na brodu. Jedne bi godine plovio Dnjeprom u Ukrajini, a druge Volgom u Rusiji. Danas mi je strašno i pomisliti koliko se svijet promijenio od tog, ne baš tako davnog vremena.

U Indiji sam imala nezaboravno iskustvo u “Plesnom selu” nedaleko od Bangalorea, u plesnoj školi “Nrityagram” koju je osnovala i vodila velika indijska plesačica Protima Gauri Bedi, supruga glumca Kabir Bedija koji je mojoj generaciji bio dobro poznat po veoma popularnoj TV seriji “Sandokan”.

Na otvorenju izložbe u Amsterdamu bit će izvedena predstava pod nazivom “Sirenina sjenka”, priča o mitu, moru, maloj sireni i sjećanju vode. Performans se sastoji od devet muzičkih i plesnih dijelova tokom kojih se na plesače u pokretu projicira film kao uvod u  film “Sjećanje vode – Posejdon”. Ovaj performans je već bio uspješno izveden na Internacionalnom umjetničkom festivalu “Sarajevska zima”, kao i u galeriji u Nieuwegeinu. U njemu plešem sa Yazilom, renomiranom nizozemskom plesačicom orijentalnih plesova i već dugi niz godina mojom plesnom docenticom.

U jednom od intervjua za holandsku televiziju, evocirajući uspomene na detinjstvo, prisetili ste se malih porodičnih rituala kada ste sa roditeljima i sestrama plesali i pevali. Koliki je njihov udeo u Vašem umetničkom putu? Plešete li da ne zaboravite prošlost ili da biste potpunije živeli sadašnjost?

– I jedno i drugo. Moj je otac svirao harmoniku, lijepo pjevao i plesao, a uz to pamtim i da je slikao uljem na kartonu i rezbario u drvetu.

Kada sam bila osnovac, nisam znala naslikati čovjeka na skijama. Onda je on uzeo kist i u samo par poteza naslikao skijaša u punoj brzini, sa šalom kojeg nosi vjetar. Za mene je to bilo čudesno. Svi mi pokušavamo da prepoznamo neke naše sklonosti ili talente u genetskom nasljeđu, pa i ja volim vjerovati da u meni postoji nešto od tog očevog, ali i majčinog dara. Ona je bila prava umjetnica modne kreacije. Tkala je prekrasne tepihe, a svu odjeću za nas tri kćerke sama je kreirala, šila i plela. Pravila je vrlo inventivne komade odjeće kakvi se nigdje nisu mogli ni vidjeti ni kupiti. Mama je i krasno crtala, većinom likove iz bajki ili životinje koje bi uobličila samo jednom linijom. Od roditelja sam naslijedila i ljubav prema muzici i plesu. U našim krajevima bilo je uobičajeno plesanje na zabavama, proslavama, svadbama ili u gradskoj kavani. Suprotno vjerovanju da je svijet malih gradova bio svijet narodnih plesova, kod nas se plesao valcer, swing, fokstrot, tango, polka… Moji su roditelji bili sjajni pjevači, ali i plesači. Uvijek bih se osjećala ponosno kada bih zaplesala sa tatom. Ja sam kao dijete bila jako stidljiva, a voljela sam pjevati, pa bih se sakrivala iza visokog kamina u sobi tako da me prisutni mogu čuti, ali ne i vidjeti. Roditelji su to znali, pa bi me uvijek provocirali da pjevam. Pjevala sam najviše romanse, naročito one iz repertoara Olivere Marković, koja je za mnoge tog vremena bila oličenje glumice i pjevačice. Danas pjevam najviše balade i etno muziku raznih krajeva svijeta, posebno romske pjesme.

Nas tri sestre smo plesale i folklorne plesove u društvu „Golub“ u Bjelovaru. To je ostalo vrlo značajno iskustvo za čitav naš život. Moja starija sestra Nada i ja smo nastavile sa folklorom i u Sarajevu za vrijeme studija, u društvu „Sloga“, a ona je, pored profesije stomatologa, postala voditelj i koreograf folklornog ansambla Koprivnica, i za taj svoj rad je nedavno dobila nagradu za životno djelo.

Koliko Holanđani vole balkanske plesove uvidjela sam u Utrechtu u Društvu za balkanske folklorne plesove. Neki profesionalni holandski plesači sa Rotterdamske Plesne akademije su se specijalizirali za makedonske, srpske, albanske ili rumunske plesove i odlazili bi barem jednom godišnje u te zemlje po novu inspiraciju. Ljubav prema uzbudljivom melosu Balkana potvrđuje nam i sam Joost Spijkers u svojoj sjajnoj muzičkoj predstavi „Hotel Spijkers“, koju iskreno preporucujem.

Kažu da je ples govor tijela, a slikarstvo i muzika govor duše. Ja znam da sve ove umjetnosti imaju moć utišavanja mračnih glasova u mome duhu i u meni proizvode osjećanje uzdizanja na neko više, značajnije mjesto.

Da li je, po Vašem mišljenju, umetnost ogledalo stvarnosti, njena nadogradnja ili beg od iste?

– Vjerujem da je mnogima poznato određenje umjetnosti iz vremena socrealizma, po kojoj je ona “subjektivni odraz objektivne stvarnosti”. Tu maksimu je veliki estetičar Ivan Focht transformirao u definiciju umjetnosti kao “objektivnog odraza subjektivne stvarnosti”, i takvo mi je viđenje veoma blisko. Jedina stvarnost sa kojom se suočavamo uvijek je subjektivne prirode, a umjetnost, bilo koje vrste je poetička forma u kojoj se taj naš odnos iskazuje. Naša intuicija stvarnosti sposobna je da nas pokrene na intervenciju koja se može razumijevati kao “nadogradnja” ili “razgradnja”, može nas provocirati na revolt, na bijeg, ili biti prožeta nostalgijom za Itakom prema kojoj se krećemo, kao i strepnjom od tog susreta.

Foto: lična arhiva

The post Nena Šešić-Fišer: Radujem se ponovnom susretu sa publikom u Amsterdamu appeared first on Mama u Zemlji lala.

Umetnici i umetnice širom Srbije će putem ovog konkursa imati priliku da, oslikavanjem murala površine oko 4 x 4 metra, prikažu deset izuzetnih žena:

Požega – Mitra Mitrović

Aleksinac – Jelena J. Dimitrijević

Kragujevac – Ljubica Marić

Kruševac – Vera Nikolić

Niš – Jovanka Bončić Katerinić

Novi Sad – Verica Crvenčanin Kulenović

Beograd – Gina Ranjičić i Jelisaveta Načić

Tutin – Hafiza Demirović

Grocka – Branislava Perović

Među izabranim ženama koje će biti inspiracija za murale su revolucionarke, aktivistkinje, dizajnerke, dobrotvorke, političare, pesnikinje, književnice, pravnice, pedagoškinje, kompozitorke, sportistkinje, feministkinje, a svima su im zajednički ženska snaga, solidarnost, snažan i nepokolebljiv duh u borbi za emancipaciju žena i njihov ravnopravan položaj. U okviru ovog projekta odaćemo im svojevrsno priznanje – nove generacije će ih upoznati, a iskusnije će se podsetiti na značaj ovih autentičnih heroina svog vremena.

Projekat se sprovodi u saradnji sa upravama pomenutih gradova. Sredstva za materijal su obezbeđena, kao i honorari za umetnike/umetnice. Prispeli radovi koji nisu izabrani neće biti korišćeni u druge svrhe. Moguće je prijaviti se za više murala, ali jedna osoba može biti izabrana samo za jedan mural. Ohrabrujemo umetnike i umetnice iz pomenutih opština da se prijave za izradu murala u svom gradu.

Za prijavu je potrebno poslati kratak CV na engleskom, ilustraciju pethodnih radova i skicu za predloženi mural. Prijave i/ili zahtev za dodatne informacije slati na: nlmurali@gradbeograd.eu.

Konkurs je otvoren do 30. januara 2022. Izrada murala se planira u februaru i martu, u okviru obeležavanja Međunarodnog dana žena.

Izvor: Ambasada Kraljevine Holandije

The post Poziv za street art umetnike: Oslikajte mural izuzetnim ženama Srbije appeared first on Mama u Zemlji lala.

Jelena je rođena u Jugoslaviji, iz koje se preselila u Holandiju 1984. godine zbog studija umetnosti na akademiji Gerrit Rietveld u Amsterdamu. Svoju umetničku karijeru razvijala je u oblasti vizuelne i scenske umetnosti, da bi se najduže zadržala u radu sa staklom.

Jedan od njenih najistaknutijih radova je kolekcionarski primerak rađen za fond Princ Bernard, u tradiciji “Narandžastih vazica“ (Oranjevaasjes). Kreirala je staklenu vazu za holandsku kraljicu Beatriks povodom srebrnog jubileja – 25 godina kraljičine vladavine.

Kao internacionalno priznata autorka, Jelena Popadić svojim autentičnim umetničkim izrazom igra važnu ulogu u razvoju holandske savremene umetnosti stakla. Njeni radovi se nalaze u internacionalnim privatnim i javnim kolekcijama, uključujući i holandski muzej stakla Nationaale Glas Museum, kao i u muzejima u Nemačkoj, Francuskoj i Slovačkoj.

Za sredstvo svog umetničkog izraza ste odabrali staklo, što nije svakom umetniku prvi izbor. Kako ste se odlučili za taj materijal?

– Osnov moga rada je u transparentnosti čistog, sirovog materijala kakav je staklo, kao i primarnih boja (žuta, plava, crvena, bela, crna i transparentna) i oblika (sfera ili lopta, kocka, cilindar, diabolo, i dr.). Rad sa staklom uključuje razne tehnike oblikovanja i obrade – duvanje stakla, formiranje u keramičkim pećima, livenje stakla, dubinsko peskarenje, sečenje i poliranje. Te tehnike mi omogućavaju da stvorim skoro nadrealne, misteriozne alineje na površini objekta.

Svetlost koja se kreće kroz materijal, reflektujući teksturu, rezultira jedinstvenim optičkim efektom kakav se ne sreće kod drugih materijala. Repetitivni geometrijski elementi koje stvaram često podsećaju na kristalne, molekularne, atomske i ćelijske strukture. Uživam u procesu pretvaranja stakla u figure koje podržavaju inspirativne oblike iz prirode.

Zainteresovani mogu da pogledaju moje radove na www.authenticdesignart.com i dobrodošli su da posete izložbu u novembru na Sajmu moderne umetnosti od stakla i keramike u Leerdamu.

Poslednji veći projekat vam je dokumentarni film Parallel, u kome ste učestvovali kao sagovornik i scenograf, a koji je nominovan za prestižnu filmsku nagradu u Holandiji. Recite nam više o tome.

– Za ovaj filmski projekt sam kreirala veliku staklenu instalaciju na krošnji ogromnog vrbinog drveta, kroz koju je plesač plesao i kretao se. Film je nominovan za filmsku nagradu Zlatno tele 2019. godine.

Paralell je unikatan film, ne samo zbog svoje teme, već i zbog selekcije umetnika i svih ostalih vrhunskih majstora koji su učestvovali u snimanju, montaži, filmskoj produkciji…

Nakon 30 godina karijere imate planove za prenošenje svog umeća na studente u Srbiji. Koji su glavni aduti srpske umetničke scene iz vaše perspektive?

– Imam jak osećaj da bi buduće saradnje na kulturno-umetničkom nivou bile veoma uspešne kroz programe razmene studenata, kao i kroz organizovanje internacionalnih kolonija, izložbi i radionica.

Umetnici u Holandiji traže prilike gde mogu da eksperimentišu i da izvode svoje radove (tekstilna industrija, obrada kamena, obrada metala, livenje bronze, obrada gline…). Internacionalni simpozijumi i radionice u našim školama za postdiplomske studije u fabrikama i radionicama mogu biti veoma interesantne za holandske umetnike.

U Holandiji nema puno prirodnih materijala, a ni prostora. Isto tako, iščezava znanje i primena zanata koji je veoma potreban u formiranju umetničkog dela. Kod nas postoje kapaciteti za izvođenje većih umetničkih radova, pogotovo bronzanih i kamenih skulptura i instalacija. Naša zemlja može da ponudi dosta toga za čim ljudi u Holandiji vape.

Volela bih da u budućnosti zajedno sa timom stručnjaka oformim katedru/radionicu za staklo. Staklo je materijal koji se mnogo koristi u umetnosti, arhitekturi i dizajnu, bilo bi idealno da takva katedra/radionica omogući pristup studentima iz svih navedenih oblasti. Projekat radionice bi bio kompleksan, što je neophodno za rad sa redovnim studentima, a postojale bi i velike mogućnosti za studentske razmene, organizovanje internacionalnih radionica, simpozijuma i izložbi.

Foto: privatna arhiva

The post Umetnica srpskog porekla od stakla stvara magiju appeared first on Mama u Zemlji lala.